Piše: Aleksandar Monar (Sandi)

Nedjelja, 21. listopada, 17: 10

O mitovima i legendama.... postoje li ili ne?

Narcis je od rodenja bio iznimno lijep, tako da su se mnogi pitali jeli moguce da tako predivno bice dugo poživi. Tiresije, jedina osoba koja je živjela kao muškarac i kao žena, imala je moc proricanja, te je na to pitanje zagonetno odgovorila: "Narcis može dugo poživjeti ne spozna li sebe."

Time se elegantno izražava strašna dilema Narcisa. On ili ostaje zauvijek zarobljen u sjenovitom svijetu samozaljubljenosti ili se oslobada spona nepoznavanja sebe (što povlaci i nepoznavanje drugih), ali po cijenu smrti. Premda Narcis misli samo o sebi, ironija je u tome što on nikada ne može doista spoznati sebe, jer ne može zauzeti gledište izvan sebe i vidjeti sebe kakav doista jest.

Narcis je odrastao u prelijepog mladica u kojeg su se zaljubljivali mnogi (i muškarci i žene), ali on je uporno ostajao dalek. Jednog dana, ugledala ga je šumska nimfa Eho i istog trenutka ostala obuzeta njegovom ljepotom. Eho je bila djevojka kojoj je majka oduzela dar govora jer je njime privlacila i zavodila žene koje su kasnije postajale ljubavnice njenog oca Jupitera. Zato je mogla samo ponavljati tude rijeci, ali ne i izgovarati svoje. Postavlja se pitanje: Kako bi ona mogla izjaviti ljubav?

Narcis se jednog dana izgubio u šumi i osjetivši necije prisustvo povikao:
- Jeli tko ovdje?
Eho se na to pokazala i odazvala:
- Ovdje…
Narcis se odmah potom okrenuo i pobjegao vicuci kako bi radije umro nego primio njenu ljubav. Eho je time bila strašno povrijedena i uskoro je umrla od tuge, a od nje je ostao samo glas.

Narcisi slamaju srca. Ne vide posljedice svojih djela na druge. Privlace laskavce i ulizice koji su pak i sami narcisticki traumatizirani i nadaju se odrazu njihove slave. Hiperosjetljiva Eho postaje zrcalna slika neosjetljivog Narcisa. On je nedostupan, a ona vjecno želi biti u njegovu narucju. On misli samo na sebe, ona misli samo na njega. On se ne može identificirati s drugima i tako uciniti njihove glasove svojima, te time proširiti svoju osobnost; ona pak ne posjeduje vlastiti glas i osudena je na blijedo oponašanje.

Jednog dana, žedan nakon lova, Narcis se nagne nad vodu želeci ugasiti žed. No, medutim, tek što je popio vodu, vec je iznova bio žedan. U njemu se rodila žed koju kao da je bilo nemoguce utažiti. Stojeci tako nad vodom, Narcis ugleda svoj odraz i istog trena se zaljubi. No što više pokušava zagrliti sebe, poljubiti usne koje mu se primicu, to se više razocarava i pati. Oplakuje svoju sudbinu. Vjecno odvojen od objekta svoje ljubavi, on prvi put doživljava gubitak i tugu.

Na kraju spozna sebe, shvati da je Drugi kojeg vidi u odrazu na površini vode on sam i poželi da se može odvojiti od samoga sebe, kako bi mogao pokloniti svoju ljubav. Shvativši da u toj odvojenosti više ne može živjeti, da mora umrijeti, krajnje suosjecanje prema Drugome i izrice rijecima: Htio bih, onaj dulje da živi, kojega ljubim.
U trenutku smrti, Narcis doživljava metamorfozu i preobražava se u prelijepi cvijet - cvijet Narcisa.