Piše: Aleksandar Monar (Sandi)

Cetvrtak, 29. ožujka, 2007; 01:00

Zašto je lokalpatriotizam naglašeniji od nacionalnog naboja ? – rivalstvo izvan borilišta

 

Ovo pitanje iz naslova i nakon ove kolumne vjerojatno ce ostat bez odgovora. Niti mi je cilj pokušati dati neki odgovor na isto, ali bih iznio frustrirajuci osjecaj koji me obuzima, barem kad se to pitanje odnosi na sport. Nažalost, što se navijacke pripadnosti tice, ona se danas mjeri ne u tome koliko voliš svoj klub, nego koliko obezvrjeduješ, da ne kažem neku težu rijec, rivalski klub.

Ne znam bih li cinjenicu da kada istoga covjeka pljujemo i gazimo dok on nosi dres “Hajduka”, a dižemo ga u nebesa kada odjene reprezentativni dres, nazvao sociološkim fenomenom ili tek našim osobnim licemjerjem. U ovom ili onom slucaju, ta je cinjenica poražavajuca i žalosna.

Žalim i zbog cinjenice što je kod vecine uvriježena percepcija da su lokalpatriotizam ili ljubav prema zavicaju i nacionalna osvještenost ili domoljublje dva obrnutoproporcionalna osjecaja.

Još je žalosnije što je jedna banalnost poput novca iliti alibi naziv – profesionalizacija, uspjela u samo nekoliko desetljeca poraziti stoljetne sportske vrijednosti. Ono što je nekad bilo, a i danas bi trebalo biti temeljno nacelo, mi danas gledamo tek kroz dokumentarce i smatramo samo dijelom olimpijske povijesti. Još veci porok je i što su politicari koje od milja zovem parazitima društva, u ovoj ljudskoj djelatnosti koja propagira zdrav duh u zdravom tijelu, sa svojim trbušinama pronašli interes. Kad se samo sjetim plejade “govornika” koja je docekala recimo rukometaše nakon osvajanja svjetskog prvenstva, odmah mi proradi onaj želucani refleks koji tjera na gore. Svaki od tih govornika u tim trenucima želi poentirati nad euforicnom rajom i priskrbiti si djelic zasluge.

Upravo su te zakulisne politicke igre, da li direktno ili indirektno, da li one postoje ili ih mi tek paranoicno stvorili, jedan od glavnih razloga polarizacije “Sjevera” i “Juga”, “Istoka” i “Zapada”, “Zagreba” i “Rijeke”, “naših” i “vaših”. Sve mi to više slici na infantilne situacije Toma i Jerrya, koji se medusobno sukobljavaju, sve dok u igru ne uleti neki purgerski macak. Tada udružuju snage kako bi ga izbacili iz sedla i onda krenuli ispocetka jedan na drugoga.

Najžalosnije je što svi ovi poroci nisu zaobišli ni naš sport. Umjesto da bolujemo samo od djecjih bolesti, odnosno problema u establišmentu, organizaciji, afirmaciji, integriranju u srodne saveze, mi vec sada bolujemo od raka sporta - rivalstva izvan borilišta. Iako ne toleriram, mogu reci da mi je lakše shvatiti kada organizirane navijacke skupine nesportaša koji vjerojatno ne znaju nabrojiti prvi sastav svojih miljenika, rade ekscese s izlikom navijackog žara, nego kada kao što je u našem sportu, koji još nema publike u obliku kriticne mase, kada i sami sportaši-natjecatelji posežu za niskim udarcima, medusobnim optuživanjima, diskreditacijama, u zadnje vrijeme, usudio bih se reci, i pozivanjem na linc.

Ne možemo reci da su izmedu ova dva, trenutno najaca središta, ali istovremeno i dva glavna subjekta polarizacije, ikada postojali neki mostovi i kanali osim onih najslužbenijih. Cak bi i oni cesto zatajili. Ali zar nije došlo vrijeme, kada smo telefonskim sjednicama prevazišli fizicku udaljenost, da ih pocnemo graditi? Mišljenja sam da bi izgradnja tih mostova ili figurativno zaljecenje onog raka, sigurno pomoglo i u prevladavanju onih djecjih bolesti.

Da ne ispadne sve tako crno, mogu samo nagadati, ali mislim da sam sasvim slucajno prisustvovao izgradnji prvoga mosta.

Osobno, otkad me je hendikep odmaknuo od sportskih arena, veliki sam navijac sporta pa tek onda i sportskih ekipa. Naravno, neke su mi srcu bliže, ali svakoj utjelovljenoj sportskoj ikoni, ili minijaturi u izvedbi bilo kojeg atlete, više cu nego vrlo rado zapljeskati. Iako sam bio klinac, pamtim i mlade u Cileu 1987, pamtim i zapucan Paliskin penal u finalu Kupa, pamtim i “Jugoplastiku”, “Zagreb Loto”, Bari 1990., pamtim i Tomiceve radijske pjesmice,.. Sve se to dešavalo puno prije nego su moji vršnjaci huligani, “veliki” sportski navijaci, stupili na scenu... Sastave ekipa znaju nabrojati tek zato što su par puta osvojili prvenstvo na kompjuterskom Footbal Manageru, dok su na stadionu više zaokupljeni folklorom negoli utakmicom.

Ja cu evo prvi reci da se veselim pobjedama naših klupskih igraca, ali u mome srcu ima mjesta i za velike rezultate, dokle god su oni ostvareni u granicama fair playa, svih NAŠIH Gorana, Borisa, Zorana, Filipa, Stanka, Zvonimira, Maji, Tanji, Matka, Marka, Mladena, ali i manje eksponiranih Veljka ili Ranka,.. Siguran sam da ovaj moj stav nije tek usamljeni vapaj, jer cujem glasove na istoj frekvenciji s obje strane rijeke. Zato znam da cemo se vec sutra naci na pola puta...