Piše: Aleksandar Monar (Sandi)

Ponedjeljak, 21. svibnja, 2007, 00:44

Žute stranice, ali ne yellow pages

Zbog dinamicne interakcije sa okolinom, cije smo kao sudionici modernog vremena žrtve, kada se cesto nemamo vremena niti osvrnuti da pogledamo što to iza sebe ostavljamo u naslijede boljim vremenima, cesto se pitam što je to što pokrece svijet. Jer bez obzira na tip covjeka, gdje sangvinika “pali” odnosno pokrece adrenalin, a flegmatika tek atomska bomba, postoje univerzalni faktori koji pokrecu svakoga. Uz novac, ja bih kao najutjecajniji faktor izdvojio moc, odnosno konzekvence koje proizlaze iz mas medija treceg milenija.

Iako se danas više ne radi o peru, nego o tipkovnici i diktafonu i iako se danas više ne radi o macu nego o teškom bombarderu, srž one drevne mudrosti o peru i macu stoji i danas. Bilo koji plod tog pera, bio on književno ili bilo koje umjetnicko djelo, naravno figurativno a ne apstraktno, informativni medij, beletristika, zabavno ili neopterecujuce štivo, bilo koji plod nosi poruku. Nažalost, svaka poruka nosi svoju težinu i nažalost svaka, na taj nacin nastala poruka zloupotrebljena je kao propaganda ili antipropaganda. Iz poruke uvijek netko izvlaci prednost ili korist, a kako dok nekome ne smrkne drugome ne svane, onaj drugi izvlaci deblji kraj.

Self-monitoring ili u slobodnom prijevodu “samomotrenje” zanimljiv je pojam kojeg su psiholozi odavno pokušali objasniti. Laicka i malo prilagodena definicija bila bi da je self-monitoring stupanj utjecaja mišljenja i stava okoline na naše postupke odnosno bilo koje djelovanje. Pritom, kada osoba ima visok stupanj selfmonitoringa znacilo bi da mišljenje okoline jako utjece na nju, i obratno – niski stupanj selfmonitoringa znacilo bi da osobi nije baš stalo do tudeg mišljenja i stava odnosno isti ne utjecu na njegove postupke. E sad, kad tu teoriju povežemo s porukama iz gore opisane propagande ili antipropagande dobivamo jedan klasican školski primjer: reklama paste za zube. Kod osoba s visokim selfmonitoringom jaci efekt se postiže kada se u reklami za pastu za zube pojavi neka ljepotica koja se cijelim trajanjem reklame smješka kako bi pokazala svoje savršene bijele zube i obicno se na kraju reklame još i ljubi s nekim. Kod osoba s niskim selfonitoringom pak, reklama ima puno jaci efekt kada pastu propagira “stari” naborani stomatolog koji nabraja kemijske spojeve koji uništavaju naše zube i nacin na koji ih naša pasta neutralizira, a iz cije doktorske kute zraci iskustvo i povjerenje.

Psiholozi su ustvrdili da na ljestvici selfmonitoringa od 1-10 prosjek nije 5, vec nešto manje od 8. To bi u prijevodu znacilo da je puno više osoba s visokim stupnjem samomotrenja od onih s niskim. Zato pero i diktafon i jesu jaci od maca i bojnih helikoptera. Zato intervjuiranim ljudima koji se pojavljuju u medijima i smeta kada se njihove izjave obrcu odnosno iz njih ciljano izvlaci pogrešan kontekst. Živimo u vremenima gdje se na globalnoj razini pokušava kontrolirati i obuzdavati one koji drže mac od njegove primjene, dok oni koji drže pero, a njime i veliku odgovorsnost ograniceni su tek vlastitim moralom i kodeksom struke. Taj kodeks je cesto zbog više sile (uglavnom bolje prodaje) zaobiden i isfleksibiliziran. Diskreditacija pojedinca u smislu vadenja krivog konteksta koji je najcešce stavljen u naslov, nepotrebno dramatiziranje situacije ili pak izazivanje skandala radi punjenja redaka postali su osnovno sredstvo za rad novinara. Nažalost, za izdavace vrlo jeftino i rezultatski ucinkovito sredstvo. Žuta je postala osnovna boja gotovo svakog medija, ne mislim pritom samo na tiskani. Istraživacko novinarstvo u službi istine sve je rijeda pojava, a na uštrb njega na velika vrata ulazi “podivljalo” egzibicionisticko novinarstvo koje više ne respektira ni pravo na anonimnost svojih vlastitih izvora, a pojam “off record” više ne postoji.

Pitat cete me s pravom kakve ovo ima veze s pikadom? Nema. I bolje je , naravno da nema. Nastojim ovdje djelovati edukativno i preventivno. Jer pikado polako ali sigurno ide prema naprijed i vec sutra ce naci puno više mjesta u medijima negoli ga trenutno ima. Ako ste pak pogrešno pomislili da pišem o glasilu našeg nacionalnog saveza, moram reci – ni pod razno. Jer ipak je njegov kadar uglavnom sasatvljen od dopisnika volontera, novinara neprofesionalaca koji ne podliježu nikakvim kodeksima, pa cemo ipak, ukoliko i postoje, ovakove stvari protumaciti kao nenamjerni lapsus, a njihov cemo volonterski rad i dalje cijeniti. Ipak listu “Pikado” ne treba žutila u cilju bolje prodaje, jer ga se besplatno ionako dijeli. Zahvaljujem se na kraju Bogu što mi je podario niski stupanj samomotrenja, pa cu ako ikada budem u necemu uspješan i interesantan medijima, biti i imun na njihova osnovna sredstva za rad.